Kad vjera zakaže: 10-dnevno traženje Boga u sjeni sumnjePrimjer

Jadikovka je krik srca koje je slomljeno, sirovo i uglavnom neizlječeno. Gleda u patnju, izranjavano je svojim oštrim rubovima, tetura, plače i vapi za pravdom. Jadikovanje se opire plitkim, upakiranim, pojednostavljenim odgovorima. Zahtijeva žestoku autentičnost i ne boji se pitanja na koja nema odgovora. 

Jadikovka je pjesma duše koja sumnja.

Međutim, živimo u doba kada je jadikovanje palo na niske grane. Ne znamo kako se nositi s očajem. Preferiramo negiranje. Mi smo nacija s najviše lijekova ikad. Slike i priče o patnji nas uznemiruju. Otupjeli smo zabavom i digitalliziranim smetnjama. Opijeni smo udobnošću. A onda kada tjeskoba otvori nasilna pitanja o Bogu i životu, mi je potiskujemo i skrivamo. Ali to može trajati samo toliko dugo. Poput rijeke koja doseže obale, možemo poricati ili težiti obuzdavanju nadolazeće poplave ili naučiti kako živjeti u dubljim vodama.

Pismo je puno priča o muškarcima i ženama koji su napravili upravo to. Vidjeli su što se oko njih događa, imenovali nepravdu i zavapili da im Bog objasni. David je vikao: "Dokle ćeš me, GOSPODE, zaboravljati?" (Psalam 13,1) Jeremija, shrvan ugnjetavanjem kojem je svjedočio, preklinjao je Boga da intervenira. Job je očajavao. Jakov se hrvao. Mojsije izazvao. Abraham je sumnjao. Marija je pitala. Isus je plakao.

Jadikovka nije suprotnost vjeri; tako izgleda vjera kad se približi očaju. Što strastvenije vjerujemo u Božju dobrotu, to se strastvenije bunimo kad je Njegova dobrota zamračena.

Zbog toga je Isus plakao na prijateljevom grobu.

U redu je dati glas svojoj usamljenosti. U redu je izvikivati svoje pritužbe. U redu je biti ljut.

U redu je neimati sve odgovore.

Bog i dalje trči prema nama, grli nas i plače s nama. A onda kroz suze opazimo da uplakani ima ožiljke na rukama.Tijelo mu je slomljeno. Lice unakaženo.

Shvatimo da je patio i On.