Slučaj za Kristovo UskrsnućePrimjer

Kristovo uskrsnuće-prema pravilima 

Sjećam se priče koju je jednom ispričao poznati propovjednik, pokojni Prakash Yesudian, o razgovoru s prijateljem koji je, nakon što je čuo njegovu propovijed o ‘Kristovoj jedinstvenosti‘, upitao: "Što kada bih ti ja rekao ‘Ja sam put, istina i život‘, bi li počeo vjerovati u mene?"Odgovarajući na njegovo pitanje, Yesudian je rekao: "Da, ako si bio razapet, umro na križu i nakon tri dana se vratio u život!" Vjerujem da je Yesudian htio reći da samo zato što izgovaramo istinitu tvrdnju to ne dokazuje da je istinita. Drugim riječima, svaka tvrdnja da bi bila istinita, mora biti popraćena čvrstim dokazima. Slično tomu, Isus je tvrdio da je jedini put do Boga i Njegovo je uskrsnuće "dokaz" za tu tvrdnju. (Djela 17,31)

Danas, mnogi kritičari Isusovih tvrdnji iznose primjedbu da budući da uskrsnuće ne može biti ‘znanstveno‘ dokazano (u smislu laboratorijskih testova), mora biti lažno. Ipak, na tom istom tragu, kao da zaboravljaju da postoje druge grane znanosti, kao ‘forenzička znanost‘ koja se koristi u istraživanju istina o događajima koji su se dogodili u prošlosti (npr. ubojstvo ili krađa) ili događajima koji imaju povijesno značenje. U ovim slučajevima, skupljeni dokazi igraju značajnu ulogu pomažući istražiteljima doći do istine onoga što se dogodilo u prošlosti. Iz pravne perspektive, što više dokaza to je veća  vjerojatnost da će se slučaj riješiti.

Zanimljivo je da je Isus, govoreći o svom poslanju otkrivanja Boga čovjeku, kategorički uputio poziv svima ako sumnjaju u Njegove "riječi", da barem uzmu u obzir Njegova "djela". Drugim riječima, On govori:"Vjeruj u mene barem istražujući ‘dokaze‘." (Ivan 14,11) Biblija je ispunjena mnogim takvim dokazima da ako bismo ih sagledali kroz oči forenzičke znanosti, otkrili bismo da istina o Kristovom uskrsnuću stoji na vrlo čvrstom temelju. Stoga, Isus, tvrdeći da je Mesija, iznosi istinu o uskrsnuću kao dokaz koji zahtjeva našu presudu; i na tom temelju naposljetku kršćanska vjera stoji ili pada (1. Kor. 15,14).